Šta je predijabetes, koji su simptomi i može li se vratiti u normalu?

Predijabetes, koji se ponekad naziva i granični dijabetes, označava stanje u kojem su vrijednosti šećera u krvi više nego što bi trebale biti (42 mmol/mol do 47 mmol/mol) i predstavlja značajan period rizika za razvoj dijabetesa tipa 2. Budući da ovo stanje najčešće prolazi bez simptoma, smatra se „tihim“ stanjem. Međutim, ako se prepozna na vrijeme i liječi promjenama životnih navika, napredovanje u dijabetes može se u velikoj mjeri spriječiti. Svjetska zdravstvena organizacija naglašava da je rano prepoznavanje predijabetesa jedna od ključnih mjera za smanjenje globalnog opterećenja dijabetesom.

Zašto nastaje predijabetes i ko je u riziku?

Predijabetes nastaje kada ćelije organizma postanu manje osjetljive na inzulin (inzulinska rezistencija). Inzulin je hormon koji omogućava glukozi da uđe u ćelije i obezbijedi im energiju. Gušterača pokušava nadoknaditi ovu otpornost stvaranjem većih količina inzulina, ali se s vremenom taj mehanizam može poremetiti, zbog čega nivo šećera u krvi počinje rasti. Smjernice Američkog udruženja za dijabetes za dijagnostiku i klasifikaciju navode da faktori poput prekomjerne tjelesne težine ili gojaznosti, sjedilačkog načina života, porodične anamneze dijabetesa tipa 2, starosti iznad 45 godina, prethodnog gestacijskog dijabetesa, sindroma policističnih jajnika i visokog krvnog pritiska povećavaju rizik od razvoja predijabetesa. Posebno nakupljanje masnog tkiva u predjelu stomaka (visceralna masnoća) ima značajnu ulogu u razvoju inzulinske rezistencije.

Genetska predispozicija također predstavlja važan faktor. Rizik je značajno veći kod osoba koje u porodici imaju dijabetes tipa 2. Osim toga, poznato je da neredovan san, hronični stres i određeni lijekovi (na primjer dugotrajna upotreba kortikosteroida) mogu povećati inzulinsku rezistenciju.

Da li predijabetes ima simptome?

Predijabetes najčešće ne izaziva jasne simptome, zbog čega ga većina osoba sazna slučajno tokom rutinskih laboratorijskih analiza. Ipak, kod nekih osoba mogu se primijetiti znakovi povezani s inzulinskom rezistencijom:

• Čest osjećaj žeđi i povećana potreba za unosom vode
• Učestalo mokrenje, posebno noću
• Neuobičajen umor i manjak energije
• Tamne, zadebljale promjene na koži u predjelu vrata, pazuha ili prepona (acanthosis nigricans)
• Neobjašnjive promjene tjelesne težine
• Povremeno zamućen vid

Budući da su ovi simptomi uglavnom blagi i teško uočljivi, osobama koje imaju faktore rizika preporučuje se periodična kontrola šećera u krvi čak i kada nemaju simptome.

Kako se dijagnostikuje predijabetes?

Predijabetes se utvrđuje povišenim vrijednostima šećera u krvi. Ove vrijednosti mogu se odrediti jednom od sljedećih metoda:

HbA1c pokazuje prosječan nivo šećera u krvi tokom posljednjih 8 do 12 sedmica. Vrijednost HbA1c između 5,7% i 6,4% (39 do 47 mmol/mol) ukazuje na predijabetes.

Ova vrijednost određuje se iz uzorka venske krvi (venske plazme). Potrebno je da osoba najmanje osam sati prije vađenja krvi ne konzumira hranu niti pića koja sadrže šećer. Mjerenje se obavlja ujutro. Vrijednost glukoze natašte između 100 i 125 mg/dl (5,6 do 6,9 mmol/l) ukazuje na predijabetes.

OGTT procjenjuje koliko dobro organizam reaguje na unos ugljikohidrata. Nakon što osoba natašte popije rastvor glukoze, dva sata kasnije mjeri se nivo šećera u venskoj plazmi. Vrijednost šećera u krvi nakon dva sata između 140 i 199 mg/dl (7,8 do 11,0 mmol/l) ukazuje na predijabetes.

Česte zablude i činjenice

„Predijabetes još nije bolest, pa ga nije potrebno ozbiljno shvatiti.“ (Česta zabluda)

Ako se ne uvedu promjene životnih navika, kod čak 50% osoba s predijabetesom u roku od pet godina može doći do razvoja dijabetesa tipa 2. Osim toga, dugotrajna oštećenja srca, krvnih sudova i bubrega mogu započeti još u fazi predijabetesa, prije postavljanja dijagnoze dijabetesa. (Činjenica)

„Predijabetes se javlja samo kod gojaznih osoba.“ (Česta zabluda)

Iako je prekomjerna tjelesna težina glavni faktor rizika, ovo stanje može se razviti i kod osoba normalne tjelesne težine. Predijabetes može pogoditi svakoga, bez obzira na tjelesnu građu, posebno ako postoji genetska predispozicija ili povećano nakupljanje masnog tkiva u predjelu stomaka. (Činjenica)

„Osoba kojoj je dijagnostikovan predijabetes više nikada ne smije jesti šećer i život joj je ozbiljno ograničen.“ (Česta zabluda)

Dijagnoza predijabetesa predstavlja upozorenje, ali ne znači da morate potpuno izbaciti šećer iz ishrane. U okviru uravnoteženog plana ishrane moguća je umjerena konzumacija, pri čemu su kontrola porcija i pravilan izbor namirnica važniji od potpune zabrane. (Činjenica)

„Predijabetes je trajno stanje i nema povratka.“ (Česta zabluda)

Predijabetes nije trajna niti doživotna dijagnoza. Promjenama životnih navika, kao što su gubitak tjelesne težine, redovna fizička aktivnost i pravilna ishrana, kod većine osoba moguće je vratiti vrijednosti šećera u krvi u normalan raspon. (Činjenica)

„Ako nema simptoma, nema ni predijabetesa.“ (Česta zabluda)

Predijabetes je poznat kao „tiho“ stanje upravo zato što rijetko izaziva uočljive simptome i najčešće se otkriva tek analizom krvi. (Činjenica)

Kada se obratiti ljekaru, a kada hitnoj službi?

Osobama starijim od 45 godina, osobama s prekomjernom tjelesnom težinom, onima koje imaju porodičnu anamnezu dijabetesa ili su tokom trudnoće imale gestacijski dijabetes preporučuje se da, čak i bez simptoma, obavljaju redovne kontrole šećera u krvi u ambulanti interne medicine ili endokrinologije. Nakon postavljanja dijagnoze preporučuje se redovno praćenje u endokrinološkoj ili dijabetološkoj ambulanti, a podrška nutricioniste predstavlja važan dio procesa liječenja.

Situacije koje zahtijevaju hitnu procjenu:

• Izražena žeđ
• Obilno mokrenje praćeno naglim gubitkom tjelesne težine
• Zamućen vid
• Poremećaj svijesti ili miris acetona u dahu

Ovakva klinička slika može ukazivati na nekontrolisano visok nivo šećera u krvi ili hitno stanje poput ketoacidoze, zbog čega je potrebno bez odlaganja javiti se u hitnu službu.

Može li se predijabetes vratiti u normalu?

Da, predijabetes se u većini slučajeva može vratiti u normalu ili se barem vrijednosti šećera u krvi mogu dovesti u normalan raspon, posebno uz promjene ishrane, redovnu fizičku aktivnost i, kada je potrebno, gubitak tjelesne težine. Kod mnogih osoba najveće koristi postižu se smanjenjem tjelesne težine za približno 5–10%, provođenjem najmanje 150 minuta umjerene fizičke aktivnosti sedmično, uključivanjem vježbi snage te smanjenjem unosa zaslađenih napitaka i rafiniranih ugljikohidrata, uz povećanje unosa hrane bogate vlaknima, poput povrća, mahunarki i integralnih žitarica. Kod osoba s visokim rizikom pojedini ljekari mogu preporučiti i lijekove poput metformina kako bi se smanjio rizik od razvoja dijabetesa tipa 2, ali promjene životnog stila i dalje predstavljaju osnovu liječenja. Također je važno nakon nekoliko mjeseci ponoviti kontrolu HbA1c ili vrijednosti glukoze u krvi kako bi se procijenilo da li je došlo do poboljšanja.