U svakodnevnom životu, u liječenju bolesti s kojima se susrećemo, veoma je važno da se u ranom periodu postavi dijagnoza i primijeni ispravan tretman, jer to značajno utiče na uspješnost liječenja. Da bi se u ranom periodu mogla postaviti pravilna dijagnoza, može biti potrebno uraditi određene laboratorijske ili radiološke pretrage. Ove pretrage, koje osvjetljavaju fiziološki rad našeg organizma, mogu pružiti važne informacije o zdravstvenim problemima koji se kriju u pozadini. Jedna od tih pretraga je mjerenje šećera u krvi natašte i poslije jela. Zaista, kod najmanje polovine pacijenata sa šećernom bolešću u početku se ne otkriva nikakva tegoba ili simptom, ali se visina šećera u krvi otkriva laboratorijski i zatim se postavlja dijagnoza.
Šta je šećer u krvi?
Ćelijama i tkivima koje čine naše tijelo potrebna je energija da bi obavljala životne funkcije. Ta energija koju ćelije trebaju proizvodi se metaboliziranjem supstanci dobijenih razgradnjom hrane unesene ishranom. Osnovna hranjiva materija koja se koristi u stvaranju energije u metabolizmu je glukoza. Glukoza dobijena iz hrane koja se vari u crijevima prenosi se krvotokom do ostalih tkiva u tijelu i tako se, stvaranjem energije, obavljaju funkcije.
Oblik glukoze koji se prenosi krvlju i mjeri u laboratorijskim pretragama naziva se šećer u krvi. Nivo glukoze u krvi pod strogom je kontrolom nekih organa i hormona koji imaju važne funkcije u našem tijelu. Ti organi su mozak, pankreas, jetra, bubrezi, a hormoni su insulin, glukagon, kortizol i hormon rasta. Zahvaljujući ovim organima i hormonima, nivo šećera u krvi održava se u normalnom rasponu.
Povećanje glukoze nakon unošenja hrane tijelo pokušava smanjiti i održati u normalnom rasponu pomoću insulina kojeg luči pankreas. S druge strane, u dugotrajnim periodima gladi ili tokom intenzivnog napora, tijelo pokušava povećati smanjenu glukozu u krvi pomoću glukagona, koji se takođe luči iz pankreasa, i održati je na normalnom nivou. Zahvaljujući tome sprečava se da nivo šećera u krvi tokom gladi ili sitosti dostigne nepravilne vrijednosti, a tijelo ne ostaje bez energije te se životne funkcije nastavljaju.
Šta su šećer u krvi natašte i poslije jela? Koje vrijednosti su normalne?
Šećer u krvi natašte je nivo glukoze izmjeren u krvi ujutro, nakon najmanje 8 sati noćnog posta. Kod zdravih osoba normalno je da jutarnji šećer u krvi iznosi 70–100 mg/dl. Vrijednost šećera natašte ispod 60 mg/dl naziva se hipoglikemija i može biti po život opasna. Vrijednost jutarnjeg šećera ispod 50 mg/dl naziva se hipoglikemija (pad šećera). Međutim, kod osoba sa dijabetesom vrijednost šećera u bilo koje vrijeme ispod 70 mg/dl predstavlja hipoglikemiju i može biti opasna po život.
Ako je šećer u krvi natašte iznad 100 mg/dl, to ukazuje na određene poremećaje u mehanizmima koji regulišu šećer u krvi i označava povećan rizik za razvoj šećerne bolesti. Ako je šećer u krvi natašte iznad 126 mg/dl, to ukazuje na visok nivo šećera u krvi i potvrđuje dijagnozu dijabetesa.
Šećer u krvi poslije jela (tokom sitosti) je nivo glukoze izmjeren dva sata nakon uzimanja prvog zalogaja. Ako je šećer poslije jela iznad 140 mg/dl, povećava se rizik za razvoj dijabetesa, a vrijednosti iznad 200 mg/dl potvrđuju dijagnozu dijabetesa. Mjerenje šećera u krvi natašte i poslije jela pruža važne podatke o metabolizmu i veoma je korisno u dijagnostici, posebno kod tipa 1 dijabetesa, tipa 2 dijabetesa i gestacijskog dijabetesa.
U slučajevima kada je šećer u krvi natašte između 100–126 mg/dl ili kada nije moguće procijeniti standardni rezultat šećera u krvi poslije jela, tokom oralnog testa tolerancije na glukozu (OGTT), koji se radi tako što se pacijentu da glukozni sirup da popije, mjeri se nivo šećera i tako se može postaviti dijagnoza šećerne bolesti.
Mjerenje šećera u krvi iz prsta je pomoćna metoda u praćenju nivoa šećera kod osoba kojima je već dijagnosticirana šećerna bolest. Ovim putem se ne može postaviti dijagnoza dijabetesa, ali metoda daje koristan uvid.
Šta znače promjene u nivou šećera u krvi?
Nivo šećera u krvi usko je povezan s metaboličkim stanjem organizma. Pošto je glukoza jedan od osnovnih oblika hranjivih materija koje proizvode energiju, u situacijama kada je tjelesna potreba za energijom povećana, javljaju se fiziološke promjene koje dovode do porasta nivoa šećera u krvi kako bi se tkivima osigurala veća količina hranjivih materija. Na primjer, kod povreda tkiva uzrokovanih raznim razlozima, tokom operacija, infekcija, opekotina ili nekih bolesti u kojima se razvija upalna reakcija, nivo šećera u krvi može porasti.
Ako se nivo šećera u krvi naglo i nekontrolirano poveća, to može dovesti do hitnih, po život opasnih zdravstvenih problema. Kod šećerne bolesti šećer u krvi je visok, a hormon insulin nedostaje. Budući da mehanizmi koji snižavaju šećer u krvi ne funkcionišu, nivo šećera nastavlja se nekontrolirano povećavati. Dodatno, iskorištavanje glukoze u tkivima i ćelijama za energiju zavisi od insulina, pa iako je glukoze u krvi mnogo, tkiva je ne mogu iskoristiti. Kao rezultat toga, viskoznost i fiziološka svojstva krvi se mijenjaju, korištenje energije u tkivima se narušava, javlja se manjak tečnosti, tijelo prelazi na problematične puteve stvaranja energije koji nisu zasnovani na glukozi i nastaju komplikacije poput ketoacidoze, što je po život opasno stanje.
Dugotrajno nekontrolisano povećanje šećera u krvi ubrzava razvoj i drugih zdravstvenih problema. Visok šećer oštećuje strukturu krvnih sudova, smanjuje njihovu elastičnost i dovodi do ateroskleroze. Ateroskleroza uzrokuje ranije začepljenje različitih krvnih sudova i dovodi do razvoja bolesti srca i krvnih sudova, srčanog udara, bolesti krvnih sudova mozga, moždanog udara i sličnih stanja. Takođe, utiče na nivo masti–holesterola u tijelu i krvni pritisak. Smanjuje funkcije imunološkog sistema, usporava zarastanje rana i povećava sklonost ka infekcijama. Dugoročne komplikacije dijabetesa, poput oštećenja malih krvnih sudova, bolesti bubrega i problema s vidom takođe su povezane s visokim nivoom šećera u krvi.
S druge strane, smanjenje šećera u krvi ispod normalnih vrijednosti zbog određenih razloga takođe može ozbiljno ugroziti život. Kod šećerne bolesti šećer ne bi smio pasti ispod 70 mg/dl. Posebno tkiva i organi poput mozga, koji su neophodni za život, trebaju dovoljno glukoze da bi funkcionirali, pa u slučaju značajnog pada šećera u krvi dolazi do gubitka funkcije. Pad šećera najprije izaziva osjećaj gladi, lupanje srca, znojenje, drhtanje ruku, a kako se pad pogoršava, mogu se javiti poremećaji govora, koordinacije, gubitak svijesti i koma. Takođe, mogu se javiti šok i poremećaji cirkulacije zbog poremećaja funkcije srca.
