Šta je astma i kako se liječi?

Astma je hronična bolest pluća koja povremeno uzrokuje poteškoće s disanjem. Može zahvatiti osobe svih uzrasta i društvenih slojeva. Iako se najčešće razvija u djetinjstvu, ponekad se može pojaviti i u odrasloj dobi.

Potpuni lijek za astmu ne postoji; međutim, postoje terapijski pristupi koji pomažu u poboljšanju kvaliteta života i držanju simptoma pod kontrolom. Zahvaljujući tim terapijama, osobe s astmom mogu voditi normalan život.

Astma – šta je to?

Astma je bolest disajnih puteva koju karakteriše hronična upala dišnih puteva. Simptomi astme javljaju se kao reakcija na alergene, dim, hladan zrak ili fizičku aktivnost. Kod većine pacijenata, simptomi i napadi mogu se uspješno kontrolisati.

Koji su uzroci astme?

Uzroci astme nisu u potpunosti poznati, a okidači bolesti razlikuju se od osobe do osobe. U većini slučajeva, bolest nastaje kao prekomjerna reakcija imunološkog sistema na neku supstancu u plućima.

Određene supstance poznate kao alergeni mogu kod nekih osoba izazvati različite reakcije koje uzrokuju upalu disajnih puteva. Zbog upale dolazi do oticanja, prekomjerne proizvodnje sluzi i sužavanja disajnih puteva. Ovo može izazvati grčeve u bronhijama i otežano disanje.

Primijećeno je da se astma može razviti kod djece koja su u ranom uzrastu pretrpjela virusne infekcije ili bila izložena alergenima, dok imunitet još nije bio potpuno razvijen.

Osobe s drugim alergijama, one koje u porodici imaju istoriju astme, koje su u djetinjstvu imale bronhitis, bile izložene duhanskom dimu ili čije su majke pušile tokom trudnoće, imaju povećan rizik od razvoja astme. Dodatni faktori rizika uključuju gojaznost, ekcem i prijevremeno rođenje.

Astma se može razviti i zbog profesionalne izloženosti – udisanje industrijskih hemikalija ili prašine na radnom mjestu može izazvati astmu, a ona može postati trajna i nakon prestanka izlaganja.

Koji su simptomi astme?

Glavni simptom astme je piskavo disanje. Pored toga, mogu se javiti otežano disanje, stezanje u grudima, kašalj i ubrzano disanje. Simptomi ne moraju biti stalni, već se mogu pojačavati u napadima astme, čiji intenzitet varira. Napadi su privremeni i mogu se kontrolisati odgovarajućim tretmanom.

Slične simptome mogu izazvati i druge bolesti, ali ako su prisutni stalno, ako im se intenzitet i učestalost mijenjaju, pogoršavaju se noću ili nakon izloženosti određenim okidačima – vjerovatno je riječ o astmi.

Kod djece koja pokazuju simptome slične astmi, potrebno je posjetiti ljekara kako bi se postavila rana dijagnoza, spriječili ozbiljni napadi i izbjegle komplikacije. Budući da se simptomi mnogih respiratornih bolesti mogu preklapati, važno je konsultovati stručnjaka radi preciznog isključenja drugih mogućnosti.

Kako se postavlja dijagnoza astme?

Dijagnoza se obično postavlja nakon opšteg pregleda, isključivanja drugih mogućih bolesti i sprovođenja testova disanja. Potrebno je posjetiti pulmologa. Ljekar će postaviti pitanja o simptomima, njihovoj učestalosti i trajanju, mogućim okidačima i prisutnosti drugih alergijskih stanja.

Nakon uzimanja anamneze, rade se testovi disanja. Prvi je test mjerenja nivoa azotnog oksida u izdahnutom zraku (FeNO), koji pokazuje postojanje upale u plućima. Zatim se obavlja test plućne funkcije (spirometrija), kojim se mjeri količina udahnutog i izdahnutog zraka te kapacitet pluća.

Još jedan važan test je mjerenje vršnog protoka izdaha (PEF), kojim se procjenjuje brzina izdisaja i stepen suženja disajnih puteva. Test se ponavlja više puta kako bi se pratile promjene tokom vremena, naročito kod djece.

U slučajevima kada astmu pokreću alergije, mogu se uraditi i alergološki testovi. Djeci se tada po potrebi propisuju inhalatori za ublažavanje simptoma.

Kako se liječi astma?

Potpuni lijek za astmu ne postoji, ali se bolest može uspješno kontrolisati različitim terapijama. To uključuje inhalatore i određene lijekove. Budući da je astma individualna bolest, svaki pacijent mora u saradnji s ljekarom razviti personalizirani plan liječenja i preduzimati potrebne mjere za sprečavanje napada.

Upotreba inhalatora

Postoje dvije osnovne vrste inhalatora.

• Prva se koristi u trenutku pojave simptoma ili tokom napada kako bi se pacijentu olakšalo disanje. Ovi inhalatori djeluju brzo, obično u roku od 10–20 minuta, i imaju malo nuspojava. Osobe s astmom treba uvijek da ih imaju pri ruci. Ako je potrebna česta upotreba, preporučuje se konsultacija s ljekarom radi dodatnog tretmana.
• Druga vrsta inhalatora koristi se svakodnevno, kako bi se spriječila pojava simptoma. Oni često sadrže steroide koji mogu izazvati gljivične infekcije u ustima, promuklost ili bol u grlu, ali se pravilnom oralnom higijenom te nuspojave mogu smanjiti.

Ljekar odlučuje koji inhalator je najprikladniji, a ponekad se oba tipa koriste zajedno. Postoje i kombinovani inhalatori koji imaju i preventivno i ublažavajuće dejstvo.

Primjena lijekova

Ako inhalatori sami po sebi nisu dovoljni, mogu se uključiti i drugi lijekovi. Lijekovi iz grupe leukotrijenskih receptorskih antagonista (LTRA) mogu se koristiti u niskim dozama, dok se teofilin propisuje ako drugi tretmani nisu djelotvorni. Djeci uzrasta od 6 do 12 godina teofilin se ne preporučuje.

U nekim slučajevima, pored inhalacionih kortikosteroida, mogu se koristiti i tablete koje sadrže steroide – za kontrolu napada ili prevenciju simptoma. Dugotrajna upotreba može izazvati debljanje, promjene raspoloženja, osteoporozu i povišen pritisak, pa je potrebno redovno ljekarsko praćenje.

Nakon postavljanja dijagnoze i početka liječenja, stanje pacijenta treba procjenjivati svaka 1–3 mjeseca, a zatim svakih 3–12 mjeseci.

Pismeni plan djelovanja

Pacijent dobija pismeni plan koji mu pomaže da prati svoje stanje i prepozna pogoršanja astme. U planu se navodi kada treba povećati dozu lijekova, kada potražiti medicinsku pomoć i kako spriječiti napade.

Hirurška intervencija

Kod teških oblika astme, kada standardni tretmani ne donose poboljšanje, može se primijeniti injekcijska terapija ili, u rijetkim slučajevima, hirurški zahvat nazvan bronhijalna termoplastika. Ova procedura, koja se izvodi u opštoj anesteziji, koristi se kod pacijenata s učestalim napadima koji ne reagiraju na lijekove, a cilj joj je smanjiti količinu glatkog mišićnog tkiva u disajnim putevima.